Od autohtonih vrbovih šuma u priobaljima naših reka ostao je još samo po jedan red vrba da u svom odrazu u reci traže društvo. Sa starim mitskim vrbama nestali su golubi dupljaši, mnoge vrste izgubile su staništa, a i mi smo zaboravili zašta nas sve vrba vezuje. Samo nas još ustaljeni rituali po nekad podsete na onu povezanost sa prirodom od koje se sve više udaljavamo.

“ …u starim se religijama ni jedna kultna radnja, molitva ni žrtva nije mogla zamisliti bez manipulacije grančicama kakvog svetog drveta …“ Čitave vrste ili samo pojedini primerci drveća vezuju se za neka božanstvima ili demone.

Vrbovom magičnom grančicom šibaju se deca i odrasli na dan Mladenaca, Lazareve subote, a pri tome se uzvikuje : „Rasti kao vrba“. Žene se na Đurđevdan pre svitanja i ritualnog kupanja opasuju vrbom.

Vrbovom granom šiba se stoka ne bi li ostala zdrava. Nekada se do Đurđevdana nisu unosile nikakve zelene grane, da bi se na Đurđevdan vrbovim granama okitila kuća i crkva, a sve to ne bi li ostali sačuvani od udara groma.

Ipak po jednoj priči vrba je prokleto drvo, jer je jednom dok je Isus gonio đavola, pokazala đavolu put kako da utekne. Vrba ima i svoj praznik Cveti odnosno Vrbica, kada se od grančica dobijenih u crkvi plete venac koji stoji do ikone sve do naredne godine. Na njenim granama uživaju da sede i očijukaju vile. Naši su je narodi koristili ne bi li se otresli groznice, glavobolje i ostalih muka.

Evo i jedne preporuke: bolesnik od groznice ispeče glavicu bela luka i rano ujutru ode kakvoj vrbi, zatrese je i kaže tri puta: „Ne tresem s tebe rosicu, nego s mene groznicu“, onda stavi beli luk među vrbove raklje i kaže: „Kad ova glavica proklijala, onda i mene groznica uhvatila“, pa beži kući bez obzira.

Izvor: Veselin Čajkanović, O magiji i religiji, Prosveta, Beograd 1985
Slavoljub Marković, Božićno drvo vere, sreće i snage